Upišite se u knjigu gostiju

Poštovani posjetitelji naših Internet stranica – ukoliko želite komentirati program i rad 43. Šokačkog Sijela, Županja – molimo učinite to ovdje…

Vaš organizacijski odbor 43. Šokačkog Sijela Županja.

10 komentara na “Upišite se u knjigu gostiju”

1. admin says:

   26/01/2010 at 20:04

   Dobrodošli na naše novootvorene web stranice
2. Matko says:

   12/02/2010 at 10:17

   Konačno, svaka čast!!!
3. Monika says:

   15/02/2010 at 14:44

   Super vam je stranica.Tako i mi koji nismo u Zupanji za vrijeme sijela znamo sto se dogada u nasemu gradu.Pozdrav iz Austrije.
4. Ivana says:

   15/02/2010 at 15:07

   svaka čast na stranicama.malo više ih je trebalo promovirati, ali odlične su i jako mi se dopadaju
5. Jaro says:

   17/02/2010 at 19:02

   Oj dorate dorete
6. Manda says:

   21/04/2010 at 20:13

   Super web stranica. Ja sam rodena u Bosnjake, ali vec dugo zivim u dalekoj Kanadi.

   Pozdrav svima.
7. Danijela i Hrvoje says:

   02/08/2010 at 23:25

   Selo Karanac odiše ugođajem nekih davnih, prošlih vremena u kojima je svaka kuća imala svoju priču koja se polako prenosila s koljena na koljeno zadržavajući izvornost i stil života daleko od užurbanosti i vreve gradske sredine. Denis Sklepić odjeven poput pravoga baranjskoga bećara, dočekao nas je na dvorištu svoga gospodarstva s osmjehom na licu, a njegova simpatična supruga i sin odmah su nas osvojili jednostavnošću dobrih domaćina. Cijelo dvorište ovog obiteljskog gospodarstva uređeno je baš kao nekada; konjske zaprege i kola, seoski cvjetnjak uokviren poluciglama, mnoštvo alata za svakodnevnu uporabu, paprike koje se suše na svježem zraku, štala s konjima i naravno ponosni gazda koji nas je uveo u unutrašnjost kuće i pokazao nam kako je baranjski seljak nekada živio. U sobi tkalački stan na kojemu su žene tkale stolnjake i odjeću, starinski krevet na kojemu su narodne nošnje, komoda na kojoj su zapisi i novac iz prošlih vremena i kolijevka za bebu ručno izrađena. Vitrina s ručno izrađenim keramičkim predmetima, miris starine pomiješan s mirisima domaćih proizvoda koje možete vidjeti kamo god pogledate i još mnoštvo toga.

   Nismo znali što bismo prvo pogledali, no ipak smo se odlučili za konje. Jahanje ponija bio nam je poseban doživljaj, osobito našoj kćerki koja je zaista uživala. Ubrzo smo, kroz razgovor sa Sklepićem, shvatili zašto se svi turisti rado vraćaju na ovo gospodarstvo. Sjedeći na trijemu imali smo dojam kao da smo zapravo došli kod staroga prijatelja kojeg nismo dugo vidjeli. Dječački šarm i srce bećara, ali i pomno uređenje ovoga gospodarstva obogaćeno romantičnom vožnjom konjskom zapregom, turistička su ponuda kojoj se ne može odoljeti. Ako tome dodamo još i komforan, ali + originalan seoski smještaj za noćenje, bogatu gastro ponudu domaće hrane i autohtonu baranjsku glazbu možemo samo reći; ocjena 5+!
8. Adi says:

   25/02/2011 at 01:23

   Evo da se i ja upisem, super, samo rijeci hvale

   http://www.posaohr.ws
9. vesna says:

   02/03/2011 at 16:13

   sviđa mi se ideja,svaka pohvala,,ali mi se jako,jako ne sviđa djevojke za koje se glasa a nisu obučene u narodnu nošnju,,,mislim da takav ishod rezultata nije objektivan,,ako ćemo nazvati ovo šokačkom pistom onda neka se tako djevojke i obuku,,a modna pista zna se gdje je,,,,ja bi ih diskvalificirala,,,a nadležni neka odluče,,,
10. Katica says:

    02/03/2011 at 19:48

    Dragi prijatelji,

    hvala vam na bogatoj stranici i na obilju sadržaja. Tako i mi koji smo daleko, a srcem u zavičaju, možemo uživati u ljepoti njegovog kulturnog izričaja. Šaljem i jedan uzdah moje duše vezan zalijepe ptice rode po kojima su moji Podgajci na daleko poznati.

    Rode i zavičaj

    Zavičaj, riječ od koju nam zadrhti srce. Oči se ispune čežnjom a ruke kao da žele zagrliti i osjetiti nježnost koja je samo na jednom mjestu pustila najdublje korijenje. Gdje god odlazili, duša se vraća. Vraća se svome iskonu jer za nas nigdje nije nebo tako plavo, cvijeće tako mirisno a vjetar nigdje tako nježno ne mrsi krošnje ponosnih hrastova kao na tom komadiću postojanja koje je Bog ostavio nama, podgajčanima.
    Kada zamiriše i ustalasa se more zlatnog žita, kada dvorišta ispuni miris toplog kruha a sa krovova odjekne dragi, poznati klepet, moja duša zna da se vratila kući. Vratila se tamo gdje se najbolje osjeća srce, gdje je grli draga, domaća riječ i čeka čvrsti stisak ruke rodbine i prijatelja.
    Vraćam se poput roda jer njihov nepogrešivi kompas upravlja i mojom čežnjom. One lete u beskrajne daljine znajući da će se ponovo vratiti.Zove ih toplina gnijezda, bogastvo vode i zanos slobode. Želja po rađanju i trajanju daje snagu njihovim krilima a kad se umorne spuste u svoje drago gnijezdo koje ih vjerno čeka, već snuju priču o novom životu kojeg će stvoriti, nahraniti i odhraniti, da bi zajedno krenuli na put kad za to dođe vrijeme.
    Koliko hrabrosti i ustrajnosti pokazuju te ponosne ptice, koliko odanosti i vjernosti zavičaju nalazimo u njihovim dolascima. Malo je mjesta kojima je Bog dao tako živu sliku i priliku slavljenja života i vjernosti postojanju.
    Budimo dobri učenici i slijedimo primjer tih dragih ptica koje su ime našeg sela utkale u pjesmu i zatvorile u svoje srce i zato nam se stalno vraćaju. Vraćajmo se i mi ili još bolje potrudimo se da nas što manje ode. Ova naša plodna gruda ima kruha još za puno generacija, naše vode i šume imaju bogastva i ljepote koju možemo s ponosom pokazati i drugima.Naša široka slavonska duša, srce koje zna duboko voljeti i ruke na koje se prijatelj može osloniti su ono što mnogi pomalo gube u trci za novim vrijednostima globalizacijske dobe. Zaboravljaju da čovjek nije stroj, da čovjek ima dušu koju pokreće ljubav a ljubav do sada nije izumio ni jedan znanstvenik. Ona je u zemlji, u vodi, u nebu, pjesmi ptica i rici jelena.
    Od tamo se prenosi i seli u srca i duše ljudi koji vjekovima žive ponosni i svoji, spremni svakoga pogostiti i udomiti a isto tako žestoko se braniti ako ih nešto ugrozi.